Kako pomažemo, a kako odmažemo tugujućima

TJEŠITI = umanjivanje težine doživljaja 

• “Ajde se sad (lijepo) smirite.”
• “Sve je dobro prošlo.”,  “Život ide dalje.”

Tugujuća osoba to “čuje” kao: “Ne vidi me, ne čuje me, hoće me se riješiti…ne vidi koliko mi je teško” (bez obzira na vašu dobru namjeru).

“OJAČAVATI” tugujuću osobu = traženje da se prikrije doživljaj

• “Vi ste jaki, moći ćete to podnijeti.”
• “Morate biti jaki radi X.Y.”
• “Nemojte pred N.N. pokazivati koliko Vam je teško.”

Tugujuća osoba to “čuje” kao: “Ne smije mi biti teško; ne smijem biti slab/a” – osjeća se krivom, nesposobnom jer joj JEST teško, jer jest slaba (bez obzira na vašu dobru namjeru).

POŽURIVATI (oporavak) = to, ustvari, radimo jer je nama teško

• “Nemojte plakati, pokušajte se malo kontrolirati.”
• “Nemojte stalno misliti na to. Mislite na nešto drugo.“

Tugujuća osoba osjeća se krivom, nesposobnom… jer joj nije odmah/brzo bolje (bez obzira na vašu dobru namjeru).

USPOREĐIVATI – ljudi su jako različiti

• “Znam kako Vam je. Meni/mojoj kolegici… prije dva dana dogodilo se to i to.”
• “Znam kako Vam je.” (česta reakcija/pomisao tugujuće osobe jest: “Otkud Vi, k vragu, možete znati kako se ja osjećam? Pa niste VI u mojoj koži! Ne liježete VI svaku večer s mišlju da vam je život bio ugrožen i ne ustajete VI svako jutro svjesni toga da se to može ponoviti!”)

Tugujuća osoba osjeća se krivom, nesposobnom, manje vrijednom… jer nije kao drugi ljudi (bez obzira na vašu dobru namjeru).

Pokažite tugujućoj osobi da nemate “čarobni štapić”, ali da ste tu, da vam je stalo, da se može na vas osloniti:

• “Jako mi je žao mi je što ste doživjeli to i to. Voljela bih da se to nije dogodilo.”
• “Ne znam što bih rekla/rekao, ali vidim da Vam je (jako) teško.”
• “Voljela bih kad bih mogla reći nešto što će Vam olakšati bol/strah/užas…koji osjećate, ali znam da takve riječi ne postoje.”
• Kad ne znate što reći – šutite! (time smanjujete vjerojatnost da ćete reći nešto pogrešno)
• Šutite i slušajte (“Imamo dva uha i jedna usta da bismo mogli više slušati, a manje govoriti”, latinska poslovica) 
• ponudite vrlo konkretnu praktičnu pomoć (da tugujuću osobu negdje odvezete, da joj nešto donesete, kupite, da budete s njom…)
• Ako kažete nešto što je tugujuću osobu povrijedilo, kratko se ispričajte – recite da vam je žao, da je niste htjeli povrijediti i – zašutite. (Možda ste zaista rekli ili učinili nešto što joj ne odgovara, a možda reagira povrijeđeno zbog sveopće ranjivosti koju osjeća, tj. možda bi isto reagirala i da ste rekli/učinili nešto posve suprotno. U svakom slučaju, tugujućim ljudima važno je čuti da nemate namjeru nanijeti im zlo, biti neobazrivi ili bezosjećajni.)
• Kad riječi ne pomažu (a nakon gubitka često nisu korisne) možda može pomoći lagani dodir po ruci, ramenu ili zagrljaj (pri korištenju dodira valja biti jako oprezan, osobito ako tu osobu ne poznajete dobro, tj. ako s njom niste bliski).

Tekst je napisala prof. dr. sc. Lidija Arambašić
Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Zagreb