Gubitak i proces tugovanja

Gubitak i proces tugovanja

GUBITAK

  • ne nastaje samo zbog smrti
  • izgubiti možemo npr. prijatelje i rodbinu (jer su odselili ili smo mi odselili, jer su nas napustili), materijalne vrijednosti, tzv. apstraktne vrijednosti (npr. vjeru u budućnost, pravdu, ljudsku dobrotu, samopoštovanje itd.)
  • gubitak  =  prijetnja svemu značajnom (čak i životu)
  • gubitak se ne može zaboraviti, ali se s njim može dalje živjeti
  • jedan gubitak = više različitih gubitaka

Kritični trenuci nakon gubitka: 2-3 mjeseca nakon gubitka, prva godišnjica smrti, prvi praznici nakon gubitka, rođendan(i).

Najčešće (uobičajene, prirodne) reakcije na gubitak:

Emocionalne

  • tuga
  • ljutnja
  • osjećaj krivice
  • tjeskoba
  • osjećaj osamljenosti
  • osjećaj praznine
  • bespomoćnost
  • šok, nevjerica
  • čežnja za umrlim
  • osjećaj “slobode”
  • olakšanje

Tjelesne

  • “praznina” u želucu
  • “stezanje” u grudima, grlu
  • osjetljivost na zvukove (buku)
  • teškoće s disanjem
  • mišićna slabost
  • suha usta

Misaone

  • zbunjenost
  • (stalno) razmišljanje o umrlome
  • “halucinacije” – osjećaj da je umrli pokraj nas, da ga vidimo, čujemo

Ponašajne

  • teškoće sa spavanjem
  • promjene u apetitu
  • povlačenje od ljudi
  • snovi o pokojniku
  • “pretjerana” aktivnost
  • plakanje
  • odlazak na mjesta koja podsjećaju na umrloga
  • pomna briga za stvari koje su pripadale umrlome

Dječje reakcije na gubitak koje su odraslima osobito teške i s kojima često ne znaju što će:

NEPOSREDNE reakcije:

  • nastavljanje uobičajenih aktivnosti kao da se ništa nije dogodilo
  • snažni izljevi plača i neprihvaćanje mogućnosti da je bliska osoba umrla
  • stalno ponavljanje pitanja koja se tiču smrti i umrle osobe

UOBIČAJENE dječje reakcije na gubitak:

  • “prilijepljenost” za roditelje (odrasle)
  • odbijanje odlaska u školu
  • ne žele sami spavati ili biti sami kod kuće
  • strah od vlastite smrti, bolesti i tjelesnih ozljeda
  • problemi s koncentracijom i pamćenjem

TUGA I ČEŽNJA:

  • povlačenje i zatvaranje u sebe
  • neprekidno traženje i očekivanje susreta s voljenom osobom (osjećaj da je prisutna)
  • stalno prisjećanje na umrlu osobu (gledanje slika, dodirivanje i nošenje stvari umrloga)

LJUTNJA:

  • na Boga
  • na odrasle koji nisu spriječili smrt
  • na sebe (jer se osjećaju krivima –  često zbog još razvijenog uzročno-posljedičnog mišljenja)
  • na umrlu osobu (jer ih je napustila)

“ISPADI” U PONAŠANJU:

  • udaranje, ritanje
  • uništavanje stvari
  • brizganje u intenzivan i/ili ljutit plač

OSJEĆAJI KRIVICE, SAMOPREDBACIVANJA

PESIMIZAM U POGLEDU BUDUĆNOSTI

Proces tugovanja

  • prirodan proces liječenja kroz koji prolaze svi ljudi (i odrasli i djeca), premda se to kod nekih lakše uočava, a kod nekih teže
  • proces tijekom kojeg pomirujemo ono što znamo “glavom”  (te osobe/materijalne vrijednosti više nema i više ništa i nikada neće biti kao prije) i doživljaj koji imamo u duši i srcu (to je nemoguće, strašno, užasno, bolno, besmisleno, nepravedno…)
  • tugovanje  =  prirodno liječenje
  • većina ljudi sami prođu kroz proces tugovanja (uz podršku iz okoline)
  • manji broj treba stručnu podršku (radi lakšeg i bržeg prolaska kroz tugovanje) – to NIJE požurivanje
  • još manji broj treba psihoterapiju  (komplicirano/otežano tugovanje) – to NE ZNAČI da su psihički bolesni
  • ljudi prolaze kroz proces tugovanja na vrlo različite načine – moguće teškoće (reakcije ljudi iz okoline tugujućih): nerazumijevanje, požurivanje, optuživanje, vrednovanje reakcija kao dobrih/loših i sl.

“ZADACI” U PROCESU TUGOVANJA:

  1. prihvatiti stvarnost gubitka
  2. proraditi gubitak (proći kroz bol, tugu i ostale emocije)
  3. usvojiti nove vještine (praktične i one u ophođenju s drugim ljudima)
  4. opraštanje od izgubljenog/umrloga i preusmjeravanje energije (novi odnosi, nov život)

Tugovanje može biti i POZITIVNO iskustvo:

  • to je katkada NAJEMOCIONALNIJE iskustvo koje smo doživjeli
  • tjera nas da shvatimo što nam je ZAPRAVO u životu važno
  • omogućuje da ljude oko sebe vidimo u posve DRUKČIJEM svjetlu
  • postajemo spremni primiti ljubav i bliskost i od ljudi od kojih smo to NAJMANJE OČEKIVALI.

OPREZ: tugujući to mogu shvatiti tek nakon što prođe dosta vremena od gubitka i to se NE MOŽE požuriti!!!

ZAPAMTITE:

  • proces tugovanja uvijek traje dulje nego što bismo željeli (zbog bola koji osjećamo, htjeli bismo da prođe odmah)
  • NEMA unaprijed određenog vremena koliko bi normalno tugovanje trebalo trajati – važno  je uvažavati individualne razlike!

Proces tugovanja može biti i OTEŽAN ili “ZAKOMPLICIRAN”

  • većina ljudi “izađe” iz procesa tugovanja bez (većih) posljedica, ali im za to treba podrška iz okoline
  • katkada proces tugovanja može biti (jako) otežan: tugujući ima (dugo)trajne tjelesne i psihičke posljedice (npr. različite psihosomatske bolesti i poremećaje, depresiju, anksiozni poremećaj, PTSP, poremećaj ličnosti). Jedan od uzroka toga je neprikladna i nedostatna podrška iz okoline

ZNAKOVI KOJI UKAZUJU DA JE PROCES TUGOVANJA OTEŽAN (ZAKOMPLICIRAN):

  • kronični obrasci ponašanja (tuga, depresivnost, ljutnja, gorčina, bezvoljnost, povlačenje od ljudi…)
  • stalan strah od bliskosti s drugom osobom (strah od novog gubitka)
  • nemogućnost izražavanja misli/osjećaja vezanih za umrloga
  • stalna zaokupljenost smrću, umrlim
  • pretjerana osjetljivost na svaki gubitak/odvajanje
  • trajno snižena sposobnost funkcioniranja (u kući, na poslu, u školi)
  • stalan, snažan, gotovo paralizirajući strah da će se nešto strašno dogoditi bliskim osobama
  • trajna snažna idealizacija umrle osobe i odnosa s njom

Ni jedan od ovih znakova ne mora biti problematičan sam po sebi, ali svakog treba shvatiti OZBILJNO i pratiti stanje tugujuće osobe.

Tekst je napisala prof. dr. sc. Lidija Arambašić
Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Zagreb