Samopodrška u procesu tugovanja

Samopodrška u procesu tugovanja

(NE)DJELOTVORNA NAČELA:

MITOVI O IZLAŽENJU NA KRAJ S GUBICIMA KAKO TO TUGUJUĆI ČUJU/SHVAĆAJU? 
1. Nemoj se osjećati loše.
  • to nije dobro, sa mnom nešto nije u redu ako se loše osjećam
2. Tuguj sam/a.
  • uznemirujem druge
  • drugima pokazujem da sam slab, nemoćan
3. Daj si vremena. (“Vrijeme liječi sve rane.”, “Sve će to proći dok se udaš.”)
  • ne mogu ništa učiniti da mi bude bolje
  • nema smisla tugovati – sve će s vremenom (samo od sebe) ionako proći
4. Budi jak/a radi drugih.
  • drugi su važniji od mene
5. Zaposli se nečim.
  • ne smijem misliti na to – moram zaboraviti

NEDJELOTVORNA UVJERENJA: 

  1. ne spominjati umrloga; ako tugujući počne, (što brže) promijeniti temu razgovora
  2. suzdržavati suze
  3. obilježja u znak počasti umrlome što brže skloniti
  4. truditi se odgovoriti na (sva) pitanja tugujućih
  5. kad bismo (samo) znali prave riječi, mogli bismo utješiti tugujućeg

ŠTO NAJČEŠĆE NIJE DJELOTVORNA podrška nakon gubitka?

  • tješenje i time umanjivanje težine gubitka
  • “ojačavanje” tugujućeg
  • neprikladna pitanja
  • čuđenje što tugujući još “ne funkcionira”, što plače pri (svakom) spomenu na umrlu osobu
  • uspoređivanje različitih gubitaka (tugujućeg, vlastitih ili drugih ljudi)
  • davanje (izravnih) savjeta koje tugujući NE traži
  • požurivanje tugujućeg da se “što brže sabere i vrati u normalan život”
  • nametanje vlastitih reakcija, postupaka i rješenja jer su “bolji”
  • izbjegavanje tugujućeg.

ZAŠTO NA NEDJELOTVORAN NAČIN PRUŽAMO PODRŠKU TUGUJUĆIMA:

  1. Ne znamo što bismo rekli (a da to uspije brzo odagnati bol)
  2. Bojimo se osjećaja tugujućih
  3. Bojimo se vlastitih osjećaja i reakcija
  4. Ne želimo razgovarati o smrti
  5. Slušamo, ali ne čujemo tugujuće
  6. Iluzija da se bol može ublažiti (nekim posebnim) riječima

KORISNA, “LJEKOVITA” ILI DJELOTVORNA NAČELA – temelje se na potrebama tugujućih (a ne na našim potrebama):

  1. slušanje je mnogo važnije od govorenja
  2. reakcije tugujućeg ne shvaćati osobno
  3. racionalni odgovori ne pomažu budući da je stanje tugujućih iracionalno (tj. emocionalno), npr.: “Pa tvoj je tata imao 94 godine. Bio je jako star i normalno je da je umro.” ????“Pa što ako je bio star? On je bio moj otac, jako sam ga volio i jako mi nedostaje. Zašto je morao umrijeti?”
  4. preuzimanje odgovornosti za neke (praktične) stvari, ali ne i za život tugujućeg
  5. konkretna praktična pomoć

Što tugujućima treba nakon gubitka? (radi sprečavanja dugotrajnih posljedica)

  • vrijeme
  • podrška (obitelji, prijatelja, kolega na poslu, susjeda…)
  • strpljenje
  • osjećaj da ih drugi razumiju
  • osjećaj da im žele pomoći
  • uvažavanje individualnih osobitosti svakog tugujućeg (brzina, trajanje, način oporavka)

A ŠTO RADIMO (u najboljoj namjeri da pomognemo)?

  • požurujemo (“Moraš već jednom početi funkcionirati“)
  • šaljemo poruku da nije dobro/potrebno biti tužan, ljut…(“Nemoj plakati, nemoj se tako jako žalostiti”)
  • u tugujućem izazivamo osjećaj krivice (“Ne mogu te gledati kad si tako tužan, ljut…”)
  • pokušavamo ga navesti da se ugleda na NAŠ način reagiranja (“Kad je meni umro XY, ja sam…”)
  • govorimo da će neugodno stanje proći (ali prerano, tj. dok tugujuća osoba to još ne može “čuti”)

DJELOTVORNI(JI) NAČINI PRUŽANJA PODRŠKE U TUGOVANJU

Kako podržati SEBE kad doživite gubitak?

  • Izlaženje na kraj s gubitkom  =  izlaženje na kraj sa životom.

Ako ste izgubili voljenu osobu:

  • dopustite ljudima oko vas da vam pomognu
  • ZAPAMTITE: tražiti pomoć nije znak slabosti već znak zrelosti!
  • potražite ljude koji će vas slušati, a da im pritom nije dosadno
  • koji će vam dopustiti da plačete
  • koji će vas zagrliti
  • koji će biti s vama kad vam trebaju
  • koji neće iznevjeriti vaše povjerenje
  • pred kojima se ne morate pretvarati
  • ne donosite važne odluke neposredno nakon gubitka
  • dajte si vremena i budite strpljivi sami sa sobom

Kako podržati DRUGE kad dožive gubitak?

Početak razgovora (obično najteže):

  • “Jako mi je žao što ti je tata umro. Je li bio dugo bolestan?”
  • “Ne znam što bih rekla, ali vidim da ti je jako teško.”
  • “Puno sam razmišljao o tebi i htio sam vidjeti (čuti) kako si.”
  • “Bi li htjela/htio da malo razgovaramo o…?”
  1. mnogo je ljekovitije “biti tu” nego “nešto činiti”; dakle, ne morate reći ništa “pametno”, već samo budite s tugujućim, šutite i slušajte – ako je to prikladno, zagrlite ga, uhvatite za ruku…
  2. slušajte tugujuću osobu dok priča o umrlome – time joj pomažete da prihvati da se gubitak stvarno dogodio (osoba je umrla i više se neće vratiti)  ????  tugujući se bez toga ne mogu uhvatiti u koštac s emocionalnim učinkom gubitka
  3. ne dijelite savjete (osobito ako to tugujući ne traži???? ono što VAMA pomaže, možda ne odgovara tugujućem
  4. nemojte pretpostavljati što tugujućem treba – pitajte
  5. slobodno započnite razgovor o umrlom; tugujući to često žele, a okolina uporno nastoji izbjeći takav razgovor, ČAK I AKO GA TUGUJUĆI ZAPOČNE; izbjegavanjem takvog razgovora, uz najbolju namjeru šaljete poruke: “Ne mogu podnijeti taj razgovor”, “Zaboravi već jednom što se dogodilo” i sl.
  6. recite da je normalno što osjećaju različite emocije – zbog  toga nisu nenormalni ni psihički bolesni!
  7. recite da ne očekuju čuda (oporavak preko noći), savjetujte im da žive dan po dan, sat po sat
  8. predlažite im aktivnosti koje su nekada voljeli; ohrabrujte ih na “nove” aktivnosti i podržite ih kad one “ne uspiju”; svakako, prihvatite odbijanje (bez ljutnje, procjenjivanja itd.)
  9. pozivajte ih u društvo, ali prihvatite odbijanje
  10. ponudite podršku u pospremanju stvari koje su pripadale umrloj osobi

Budite VRLO OPREZNI, tj. NEMOJTE koristiti sljedeće rečenice jer one NISU djelotvorne, a mogu i OTEŽATI oporavak od gubitka (ma kako pritom imali dobru namjeru):

  • “Znam/Razumijem kako se osjećate.” (umjesto toga recite: “Vidim da ti je teško.”
  • “Budi hrabar dječak/otac…”
  • “Život ide dalje.”
  • “To (kako se osjećate) uskoro će proći”
  • “Proći će za godinu dana, za XY vremena.”
  • “Vidim da se dobro držite.”
  • “Sada morate živjeti za svoju djecu, za XY…”
  • opisivanje vlastitih gubitaka.

VJEŠTINE ZA PRUŽANJE PODRŠKE TUGUJUĆIMA: 

  • slušanje
  • pokazivanje zainteresiranosti i empatije (verbalno i neverbalno)
  • postavljanje pitanja (ne pretjerivati)
  • usklađivanje neverbalnih i verbalnih poruka
  • promatranje tugujućeg (radi opažanja njegovih neverbalnih poruka).

OSIM SPOMENUTIH VJEŠTINA, DOBRO JE IMATI I NEKE “OSOBINE”:

  • briga za sebe
  • prihvaćanje odbijanja
  • podnošenje agresivnosti, jake tuge, bespomoćnosti, pesimizma, nepredvidljivosti reakcija tugujućeg, osjećaja vlastite nemoći
  • strpljivost,
  • empatija
  • toplina
  • nježnost
  • iskrenost
  • nevrednovanje
  • zainteresiranost.

NIJE LAKO BITI S TUGUJUĆIMA !

  • tugujućoj osobi NE MOŽEMO dati ono što mu zapravo treba – ne možemo oživjeti umrloga
  • tugujuća osoba NE MOŽE nama dati to što nam treba (nema kapacitet/snagu za to) – osjećaj da smo pomogli.

Zbog toga se osjećamo:

  • bespomoćnima – priznati to, npr.: “Voljela/Volio bih kad bih mogla/mogao reći nešto što će Vam/ti olakšati bol koji osjećate/osjećaš, no zapravo ne znam što da Vam/ti kažem.”
  • ljutim i/ili frustriranima jer nam je teško podnijeti tuđu bol + jer ne možemo (brzo i puno) pomoći

Dodatne 3 teškoće:

  • tugujući nas podsjeća na vlastite gubitke (osobito ako su gubici slični)
  • naši osobni strahovi zbog mogućih gubitaka
  • naša egzistencijalistička tjeskoba i strah od vlastite smrti

UPOTREBA LIJEKOVA

  • oprez
  • za smanjenje tjeskobe, kao pomoć pri nesanici, a NE za smanjenje depresivnih simptoma – sporo djeluju, rijetko utječu na normalnu tugu u procesu tugovanja

POGREB

Neugodan događaj, ali koristan jer:

  1. pomaže u shvaćanju da je gubitak stvaran
  2. daje priliku da izrazimo misli i osjećaje o umrlome
  3. odraz života umrloga (npr. govor tijekom ceremonije)
  4. okuplja članove socijalne mreže.
  5. djecu/mlade NE SILITI da idu na pogreb, ali im to svakako omogućiti ako to žele; pripremiti ih unaprijed na to kako izgleda pogrebna ceremonija

 

Tekst je napisala prof. dr. sc. Lidija Arambašić
Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Zagreb