Samopodrška u procesu tugovanja
(NE)DJELOTVORNA NAČELA:
| MITOVI O IZLAŽENJU NA KRAJ S GUBICIMA | KAKO TO TUGUJUĆI ČUJU/SHVAĆAJU? |
|---|---|
| 1. Nemoj se osjećati loše. |
|
| 2. Tuguj sam/a. |
|
| 3. Daj si vremena. (“Vrijeme liječi sve rane.”, “Sve će to proći dok se udaš.”) |
|
| 4. Budi jak/a radi drugih. |
|
| 5. Zaposli se nečim. |
|
NEDJELOTVORNA UVJERENJA:
- ne spominjati umrloga; ako tugujući počne, (što brže) promijeniti temu razgovora
- suzdržavati suze
- obilježja u znak počasti umrlome što brže skloniti
- truditi se odgovoriti na (sva) pitanja tugujućih
- kad bismo (samo) znali prave riječi, mogli bismo utješiti tugujućeg
ŠTO NAJČEŠĆE NIJE DJELOTVORNA podrška nakon gubitka?
- tješenje i time umanjivanje težine gubitka
- “ojačavanje” tugujućeg
- neprikladna pitanja
- čuđenje što tugujući još “ne funkcionira”, što plače pri (svakom) spomenu na umrlu osobu
- uspoređivanje različitih gubitaka (tugujućeg, vlastitih ili drugih ljudi)
- davanje (izravnih) savjeta koje tugujući NE traži
- požurivanje tugujućeg da se “što brže sabere i vrati u normalan život”
- nametanje vlastitih reakcija, postupaka i rješenja jer su “bolji”
- izbjegavanje tugujućeg.
ZAŠTO NA NEDJELOTVORAN NAČIN PRUŽAMO PODRŠKU TUGUJUĆIMA:
- Ne znamo što bismo rekli (a da to uspije brzo odagnati bol)
- Bojimo se osjećaja tugujućih
- Bojimo se vlastitih osjećaja i reakcija
- Ne želimo razgovarati o smrti
- Slušamo, ali ne čujemo tugujuće
- Iluzija da se bol može ublažiti (nekim posebnim) riječima
KORISNA, “LJEKOVITA” ILI DJELOTVORNA NAČELA – temelje se na potrebama tugujućih (a ne na našim potrebama):
- slušanje je mnogo važnije od govorenja
- reakcije tugujućeg ne shvaćati osobno
- racionalni odgovori ne pomažu budući da je stanje tugujućih iracionalno (tj. emocionalno), npr.: “Pa tvoj je tata imao 94 godine. Bio je jako star i normalno je da je umro.” ????“Pa što ako je bio star? On je bio moj otac, jako sam ga volio i jako mi nedostaje. Zašto je morao umrijeti?”
- preuzimanje odgovornosti za neke (praktične) stvari, ali ne i za život tugujućeg
- konkretna praktična pomoć
Što tugujućima treba nakon gubitka? (radi sprečavanja dugotrajnih posljedica)
- vrijeme
- podrška (obitelji, prijatelja, kolega na poslu, susjeda…)
- strpljenje
- osjećaj da ih drugi razumiju
- osjećaj da im žele pomoći
- uvažavanje individualnih osobitosti svakog tugujućeg (brzina, trajanje, način oporavka)
A ŠTO RADIMO (u najboljoj namjeri da pomognemo)?
- požurujemo (“Moraš već jednom početi funkcionirati“)
- šaljemo poruku da nije dobro/potrebno biti tužan, ljut…(“Nemoj plakati, nemoj se tako jako žalostiti”)
- u tugujućem izazivamo osjećaj krivice (“Ne mogu te gledati kad si tako tužan, ljut…”)
- pokušavamo ga navesti da se ugleda na NAŠ način reagiranja (“Kad je meni umro XY, ja sam…”)
- govorimo da će neugodno stanje proći (ali prerano, tj. dok tugujuća osoba to još ne može “čuti”)
DJELOTVORNI(JI) NAČINI PRUŽANJA PODRŠKE U TUGOVANJU
Kako podržati SEBE kad doživite gubitak?
- Izlaženje na kraj s gubitkom = izlaženje na kraj sa životom.
Ako ste izgubili voljenu osobu:
- dopustite ljudima oko vas da vam pomognu
- ZAPAMTITE: tražiti pomoć nije znak slabosti već znak zrelosti!
- potražite ljude koji će vas slušati, a da im pritom nije dosadno
- koji će vam dopustiti da plačete
- koji će vas zagrliti
- koji će biti s vama kad vam trebaju
- koji neće iznevjeriti vaše povjerenje
- pred kojima se ne morate pretvarati
- ne donosite važne odluke neposredno nakon gubitka
- dajte si vremena i budite strpljivi sami sa sobom
Kako podržati DRUGE kad dožive gubitak?
Početak razgovora (obično najteže):
- “Jako mi je žao što ti je tata umro. Je li bio dugo bolestan?”
- “Ne znam što bih rekla, ali vidim da ti je jako teško.”
- “Puno sam razmišljao o tebi i htio sam vidjeti (čuti) kako si.”
- “Bi li htjela/htio da malo razgovaramo o…?”
- mnogo je ljekovitije “biti tu” nego “nešto činiti”; dakle, ne morate reći ništa “pametno”, već samo budite s tugujućim, šutite i slušajte – ako je to prikladno, zagrlite ga, uhvatite za ruku…
- slušajte tugujuću osobu dok priča o umrlome – time joj pomažete da prihvati da se gubitak stvarno dogodio (osoba je umrla i više se neće vratiti) ???? tugujući se bez toga ne mogu uhvatiti u koštac s emocionalnim učinkom gubitka
- ne dijelite savjete (osobito ako to tugujući ne traži) ???? ono što VAMA pomaže, možda ne odgovara tugujućem
- nemojte pretpostavljati što tugujućem treba – pitajte
- slobodno započnite razgovor o umrlom; tugujući to često žele, a okolina uporno nastoji izbjeći takav razgovor, ČAK I AKO GA TUGUJUĆI ZAPOČNE; izbjegavanjem takvog razgovora, uz najbolju namjeru šaljete poruke: “Ne mogu podnijeti taj razgovor”, “Zaboravi već jednom što se dogodilo” i sl.
- recite da je normalno što osjećaju različite emocije – zbog toga nisu nenormalni ni psihički bolesni!
- recite da ne očekuju čuda (oporavak preko noći), savjetujte im da žive dan po dan, sat po sat
- predlažite im aktivnosti koje su nekada voljeli; ohrabrujte ih na “nove” aktivnosti i podržite ih kad one “ne uspiju”; svakako, prihvatite odbijanje (bez ljutnje, procjenjivanja itd.)
- pozivajte ih u društvo, ali prihvatite odbijanje
- ponudite podršku u pospremanju stvari koje su pripadale umrloj osobi
Budite VRLO OPREZNI, tj. NEMOJTE koristiti sljedeće rečenice jer one NISU djelotvorne, a mogu i OTEŽATI oporavak od gubitka (ma kako pritom imali dobru namjeru):
- “Znam/Razumijem kako se osjećate.” (umjesto toga recite: “Vidim da ti je teško.”
- “Budi hrabar dječak/otac…”
- “Život ide dalje.”
- “To (kako se osjećate) uskoro će proći”
- “Proći će za godinu dana, za XY vremena.”
- “Vidim da se dobro držite.”
- “Sada morate živjeti za svoju djecu, za XY…”
- opisivanje vlastitih gubitaka.
VJEŠTINE ZA PRUŽANJE PODRŠKE TUGUJUĆIMA:
- slušanje
- pokazivanje zainteresiranosti i empatije (verbalno i neverbalno)
- postavljanje pitanja (ne pretjerivati)
- usklađivanje neverbalnih i verbalnih poruka
- promatranje tugujućeg (radi opažanja njegovih neverbalnih poruka).
OSIM SPOMENUTIH VJEŠTINA, DOBRO JE IMATI I NEKE “OSOBINE”:
- briga za sebe
- prihvaćanje odbijanja
- podnošenje agresivnosti, jake tuge, bespomoćnosti, pesimizma, nepredvidljivosti reakcija tugujućeg, osjećaja vlastite nemoći
- strpljivost,
- empatija
- toplina
- nježnost
- iskrenost
- nevrednovanje
- zainteresiranost.
NIJE LAKO BITI S TUGUJUĆIMA !
- tugujućoj osobi NE MOŽEMO dati ono što mu zapravo treba – ne možemo oživjeti umrloga
- tugujuća osoba NE MOŽE nama dati to što nam treba (nema kapacitet/snagu za to) – osjećaj da smo pomogli.
Zbog toga se osjećamo:
- bespomoćnima – priznati to, npr.: “Voljela/Volio bih kad bih mogla/mogao reći nešto što će Vam/ti olakšati bol koji osjećate/osjećaš, no zapravo ne znam što da Vam/ti kažem.”
- ljutim i/ili frustriranima jer nam je teško podnijeti tuđu bol + jer ne možemo (brzo i puno) pomoći
Dodatne 3 teškoće:
- tugujući nas podsjeća na vlastite gubitke (osobito ako su gubici slični)
- naši osobni strahovi zbog mogućih gubitaka
- naša egzistencijalistička tjeskoba i strah od vlastite smrti
UPOTREBA LIJEKOVA
- oprez
- za smanjenje tjeskobe, kao pomoć pri nesanici, a NE za smanjenje depresivnih simptoma – sporo djeluju, rijetko utječu na normalnu tugu u procesu tugovanja
POGREB
Neugodan događaj, ali koristan jer:
- pomaže u shvaćanju da je gubitak stvaran
- daje priliku da izrazimo misli i osjećaje o umrlome
- odraz života umrloga (npr. govor tijekom ceremonije)
- okuplja članove socijalne mreže.
- djecu/mlade NE SILITI da idu na pogreb, ali im to svakako omogućiti ako to žele; pripremiti ih unaprijed na to kako izgleda pogrebna ceremonija
Tekst je napisala prof. dr. sc. Lidija Arambašić
Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Zagreb
