Gubitak i proces tugovanja

• ne nastaje samo zbog smrti
• izgubiti možemo npr. prijatelje i rodbinu (jer su odselili ili smo mi odselili, jer su nas napustili), materijalne vrijednosti, tzv. apstraktne vrijednosti (npr. vjeru u budućnost, pravdu, ljudsku dobrotu, samopoštovanje itd.)
• gubitak  =  prijetnja svemu značajnom (čak i životu)
• gubitak se ne može zaboraviti, ali se s njim može dalje živjeti
• jedan gubitak = više različitih gubitaka

Kritični trenuci nakon gubitka: 2-3 mjeseca nakon gubitka, prva godišnjica smrti, prvi praznici nakon gubitka, rođendan(i).

Emocionalne

• tuga
• ljutnja
• osjećaj krivice
• tjeskoba
• osjećaj osamljenosti
• osjećaj praznine
• bespomoćnost
• šok, nevjerica
• čežnja za umrlim
• osjećaj “slobode”
• olakšanje

Tjelesne

• “praznina” u želucu
• “stezanje” u grudima, grlu
• osjetljivost na zvukove (buku)
• teškoće s disanjem
• mišićna slabost
• suha usta

Misaone

• zbunjenost
• (stalno) razmišljanje o umrlome
• “halucinacije” – osjećaj da je umrli pokraj nas, da ga vidimo, čujemo

Ponašajne

• teškoće sa spavanjem
• promjene u apetitu
• povlačenje od ljudi
• snovi o pokojniku
• “pretjerana” aktivnost
• plakanje
• odlazak na mjesta koja podsjećaju na umrloga
• pomna briga za stvari koje su pripadale umrlome

NEPOSREDNE reakcije:

• nastavljanje uobičajenih aktivnosti kao da se ništa nije dogodilo
• snažni izljevi plača i neprihvaćanje mogućnosti da je bliska osoba umrla
• stalno ponavljanje pitanja koja se tiču smrti i umrle osobe

UOBIČAJENE dječje reakcije na gubitak:

• “prilijepljenost” za roditelje (odrasle)
• odbijanje odlaska u školu
• ne žele sami spavati ili biti sami kod kuće
• strah od vlastite smrti, bolesti i tjelesnih ozljeda
• problemi s koncentracijom i pamćenjem

TUGA I ČEŽNJA:

• povlačenje i zatvaranje u sebe
• neprekidno traženje i očekivanje susreta s voljenom osobom (osjećaj da je prisutna)
• stalno prisjećanje na umrlu osobu (gledanje slika, dodirivanje i nošenje stvari umrloga)

LJUTNJA:

• na Boga
• na odrasle koji nisu spriječili smrt
• na sebe (jer se osjećaju krivima –  često zbog još razvijenog uzročno-posljedičnog mišljenja)
• na umrlu osobu (jer ih je napustila)

“ISPADI” U PONAŠANJU:

• udaranje, ritanje
• uništavanje stvari
• brizganje u intenzivan i/ili ljutit plač

OSJEĆAJI KRIVICE, SAMOPREDBACIVANJA

PESIMIZAM U POGLEDU BUDUĆNOSTI

• prirodan proces liječenja kroz koji prolaze svi ljudi (i odrasli i djeca), premda se to kod nekih lakše uočava, a kod nekih teže

• proces tijekom kojeg pomirujemo ono što znamo “glavom”  (te osobe/materijalne vrijednosti više nema i više ništa i nikada neće biti kao prije) i doživljaj koji imamo u duši i srcu (to je nemoguće, strašno, užasno, bolno, besmisleno, nepravedno…)

• tugovanje  =  prirodno liječenje
• većina ljudi sami prođu kroz proces tugovanja (uz podršku iz okoline)
• manji broj treba stručnu podršku (radi lakšeg i bržeg prolaska kroz tugovanje) – to NIJE požurivanje
• još manji broj treba psihoterapiju  (komplicirano/otežano tugovanje) – to NE ZNAČI da su psihički bolesni
• ljudi prolaze kroz proces tugovanja na vrlo različite načine – moguće teškoće (reakcije ljudi iz okoline tugujućih): nerazumijevanje, požurivanje, optuživanje, vrednovanje reakcija kao dobrih/loših i sl.

“ZADACI” U PROCESU TUGOVANJA:

1. prihvatiti stvarnost gubitka
2. proraditi gubitak (proći kroz bol, tugu i ostale emocije)
3. usvojiti nove vještine (praktične i one u ophođenju s drugim ljudima)
4. opraštanje od izgubljenog/umrloga i preusmjeravanje energije (novi odnosi, nov život)

Tugovanje može biti i POZITIVNO iskustvo:

• to je katkada NAJEMOCIONALNIJE iskustvo koje smo doživjeli
• tjera nas da shvatimo što nam je ZAPRAVO u životu važno
• omogućuje da ljude oko sebe vidimo u posve DRUKČIJEM svjetlu
• postajemo spremni primiti ljubav i bliskost i od ljudi od kojih smo to NAJMANJE OČEKIVALI.

OPREZ: tugujući to mogu shvatiti tek nakon što prođe dosta vremena od gubitka i to se NE MOŽE požuriti!!!

ZAPAMTITE:

• proces tugovanja uvijek traje dulje nego što bismo željeli (zbog bola koji osjećamo, htjeli bismo da prođe odmah)
• NEMA unaprijed određenog vremena koliko bi normalno tugovanje trebalo trajati – važno  je uvažavati individualne razlike!

Proces tugovanja može biti i OTEŽAN ili “ZAKOMPLICIRAN”

• većina ljudi “izađe” iz procesa tugovanja bez (većih) posljedica, ali im za to treba podrška iz okoline
• katkada proces tugovanja može biti (jako) otežan: tugujući ima (dugo)trajne tjelesne i psihičke posljedice (npr. različite psihosomatske bolesti i poremećaje, depresiju, anksiozni poremećaj, PTSP, poremećaj ličnosti). Jedan od uzroka toga je neprikladna i nedostatna podrška iz okoline

ZNAKOVI KOJI UKAZUJU DA JE PROCES TUGOVANJA OTEŽAN (ZAKOMPLICIRAN):

• kronični obrasci ponašanja (tuga, depresivnost, ljutnja, gorčina, bezvoljnost, povlačenje od ljudi…)
• stalan strah od bliskosti s drugom osobom (strah od novog gubitka)
• nemogućnost izražavanja misli/osjećaja vezanih za umrloga
• stalna zaokupljenost smrću, umrlim
• pretjerana osjetljivost na svaki gubitak/odvajanje
• trajno snižena sposobnost funkcioniranja (u kući, na poslu, u školi)
• stalan, snažan, gotovo paralizirajući strah da će se nešto strašno dogoditi bliskim osobama
• trajna snažna idealizacija umrle osobe i odnosa s njom

Ni jedan od ovih znakova ne mora biti problematičan sam po sebi, ali svakog treba shvatiti OZBILJNO i pratiti stanje tugujuće osobe.

Tekst je napisala prof. dr. sc. Lidija Arambašić
Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Zagreb